Danas većina nas živi život na autopilotu. Tu smo, ali nismo tu. Radimo više stvari istovremeno, mehanički, rutinski, brzinski…jurimo i žurimo na sve strane da sve stignemo i uradimo. Navučeni smo da radimo 3 stvari istovremeno jer je to jedini način da sve i postignemo. Stres je naša svakodnevica. Primjećujem sve više klijenata koji se bore sa sindromom sagorijevanja, agresijom ili impulsivnim ponašanjem, nedostatkom radosti u životu i gubitkom smisla i svrhe… Mada ruku na srce, većina nema ni vremena da zastane da se zapita: a koji je uopšte i smisao svega ovoga? 

Primećujemo da ljudi žele da budu još produktivniji, još uspješniji u rađenju trista stvari istovremeno, a da uz to, ako nekako može, budu i malo zen… 

Mnoštvo pitanja da li postoje tehnike koje će pomoći da radimo 3 stvari istovremeno a da budemo usput sretni, smireni i održivo ispunjeni….

Praksa i iskustvo mi kažu da je ovo nemoguće i da je prvi i osnovni korak: USPORITI! A ovo ljudi nikako ne žele da čuju, jer svijet će propasti ako uspore.

Šta vam je važnije – proces ili krajnji cilj?

Vrlo nam je važan krajnji rezultat, da smo nešto uspješni postigli, odradili, skinuli sa svoje liste. Totalno smo zaboravili da pratimo proces stvari koje radimo i u kojima učestvujemo. Sve samo da nas odvede do krajnjeg cilja, destinacije i rezultata. 

Ne znamo da pratimo kako nešto radimo, sa kojim emocijama, mislima, stavovima, da li sa prisutnom svjesnom pažnjom ili automatski po autopilotu? Samo da se štiklira odrađeno. 

Nažalost, upravo zbog toga naša produktivnost, ali još važnije – naša ispunjenost i zadovoljstvo stvarima koje radimo, opada. Mit je da multitasking daje dobre rezultate, nama samo daje dobar osjećaj, ali suštinski ne odrađuje posao onako kako bismo htjeli.

Ne pratimo svoj proces rada, ne pravimo pauze, ne posmatramo ljude koji učestvuju sa nama u ovim aktivnostima, ne samo na poslu, već i u običnim životnim aktivnostima. 

Daj da se što prije pojede taj ručak, daj da ti što prije pomognem oko tog domaćeg, daj da što prije saslušam taj tvoj problem, brzinski popijem tu kafu, nazovem roditelje i slično… 

Nemamo vremena ni za koga. Ni za sebe ni za druge. Sve smo mi odradili što treba. Sve je štiklirano na toj listi. Ali kako i na koji način? To pitanje se ne postavlja. Bitno je da je odrađeno. A uživamo li mi u ičemu od toga? Da li smo svjesni kako se mi i drugi osjećamo u svim tim stvarima? Da li se uopšte sjećamo kako smo ih odradili ili sve po automatizmu ko na kasi? 

Možemo li usporiti?

Svako od nas prije ili kasnije u nekom momentu života upadne u ovu traku bivstovanja i to je okej jer je to život, nemojte kriviti sebe, različite faze života nose različite vremenske izazove. 

Ali, možemo li bar nekada namjerno usporiti? 

Možemo li nešto sa te liste izostaviti? 

Možemo li osjetiti taj ukus prve jutarnje kafe, saslušati tu šalu do kraja i nasmijati joj se onako od srca? 

Možemo li raditi nešto jer nam se radi, a ne zato što moramo? Možemo li na tren upitati svoje tijelo – hej, kako si? 

Je l’ i dalje tu ona glavobolja, bol u vratu – a kako bi bilo da se ovim boljakama malo i posvetim, usmjerim na njih? 

Otkada su naši životi postali tako brzinsko rutinski?

Ne treba da nam bude cilj da budemo produktivniji, efikasniji, zato što vjerujemo da nam je svima trenutno nešto drugo mnogo potrebnije. 

Potrebno nam je da budemo svjesniji, usmjereniji i prisutniji, jer će onda bar neki od tih procesa rada, odnosa i aktivnosti nositi i dozu inspiracije, kreativnosti i dječije radoznalosti (ukoliko vježbamo kako da ih primjećujemo!), a na duže staze će da doprinese kvaliteti naših odnosa, uspjeha i prosto življenja… A za one navučene na uspjeh, produktivnost i efikasnost.

IZVOR: Easylife.rs