Da je Bosna i Hercegovina nepresušan izvor talenata u oblasti sporta potvrđuje i priča koju nam donosi mladi viceprvak svijeta u karateu, Hamza Turulja. Karate se odavno smatra sportom, a zapravo je borilačka vještina koja zahtijeva poseban mentalitet i način razmišljanja. Poznato je da naša država nažalost i ne ulaže mnogo u sportske aktivnosti, te smo u razgovoru sa Hamzom otkrili koliko je karate popularan sport u Bosni i  Hercegovini, ali i koliko je potrebno odricanja za velike uspjehe.

Koliko dugo trenirate karate i koje su Vam najdraže medalje?

Karate treniram od početka osnovnog školovanja, sada već više od 14 godina.

Za najdraže medalje bih izdvojio svoju prvu medalju 2012. godine u Sarajevu, za nju se veže i zanimljiva priča da sam je osvojio nakon izgubljenog meča, ali s obzirom da nas je bilo samo troje prijavljenih u kategoriji dobio sam tu svoju prvu medalju koja je za mene u tom trenutku bila najsjajnija.

Kao jednu od najdražih medalja bih također izdvojio bronzanu medalju na mom prvom Balkanskom prvenstvu 2014. godine u Istanbulu, osjećaj nakon pobjede u zadnjoj sekundi meča za medalju i suze radosnice  su mi ostale urezane u sjećanju.

Kao što je slučaj i sa prethodne dvije medalje, a i kao inače u životu da se prve stvari pamte, tako i moja prva titula državnog prvaka budi posebne emocije.

• 

• 

Ko Vam je najveća podrška?

Uz roditelje koji mi pružaju svaki vid podrške, trenere i prijatelje koji su tu da uvijek saslušaju i daju savjet, rekao bih da sam najčešće svoja najveća podrška upravo ja. Koliko god vas neko podržavao i davao vam vjetar u leđa, bez svakodnevnog ohrabrivanja samog sebe i motivisanja kada nikog nema i kada mislite da vas niko na svijetu ne razumije tada morate sami sebe podržati i ubijediti da je ono što radite ispravno i vrijedno svakog odricanja.

Da li imate nekog uzora kada je sport u pitanju? 

Osoba sam koja generalno voli sport i sve što se veže za njega, sukladno tome često volim da gledam i slušam priče drugih sportista koji nisu isključivo iz mog sporta. Njihove me priče, u kojima se vrlo često pronalazim, motivišu i daju svojevrsni putokaz kako i na koji se način sportista treba ponašati i razmišljati. Svi sportisti koji nisu odustali, koji vole i žive sport su moji uzori.

Osim karatea, pronalazite li se u nekom drugom sportu?

Dolazim iz sportske porodice u kojoj je otac trenirao džudo, majka odbojku, a brat rukomet, tako da sam od svakog naučio nešto, a s obzirom da sam išao u Petu gimnaziju sportski smjer, a trenutno studiram na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj, imao sam priliku okušati se u mnogo sportova i unaprijediti znanja. Uživam u skijanju, stonom tenisu, odbojci, borilačkim sportovima i naravno fudbalu kojeg sam trenirao 6 godina.

Da li je i, ako jeste, koliko je karate nekad više psihička nego fizička borba?

Karate je vrlo često više psihička nego fizička borba. Iz iskustva mogu reći da kada sam se osjećao fizički najspremnije, kada je na svim testovima moje tijelo pokazivalo najbolje performanse, nisam uspio ostvariti željeni rezultat. Upravo taj, nazvat ću ga psihološki dio slagalice, je nedostajao da slika bude kompletna i da ostvarim željeni rezultat. Psihološka borba prvo sa samim sobom pa tek sa protivnikom predstavlja najveći izazov.

Za svaki uspjeh neophodna je posvećenost. Da li ste nekad morali da žrtvujete socijalni život? Čega ste se najviše odrekli?

Mislim da koliko sam izgubio jednu vrstu socijalnog života da sam ga dobio na jedan za mene puno ljepši, zdraviji način, a to je sa svojim klupskim kolegama, trenerima i svim ljudima koji su uključeni u trenažni proces. Provoditi godine skupa i putovati cijelim svijetom u jednoj zdravoj, sportskoj sredini mislim da nema cijenu niti zamjenu. Nažalost, s drugim ljudima koji su van sporta provodim puno manje vremena, rijetko se uklapam u većinu planova i druženja koje predlože zbog mojih priprema, treninga i takmičenja, ali to probam nadoknaditi u danima odmora ili u pauzi između sezona.

Poznato je da naša država i ne ulaže mnogo u sportske aktivnosti? Koliko se ulaže u karate kao sport u Bosni i  Hercegovini?

Karate se nažalost uklapa u generalno sivilo sporta u Bosni i Hercegovini. Nažalost nemamo sistemski uređeno pitanje sporta pa čak ni zakon o sportu što nas kao sportiste stavlja u jako nezavidan položaj. Također nemamo ni kategorizaciju vrhunskih sportista i rezultata pa novac ne završi kod sportista koji to zaslužuju svojim rezultatima. Rezultati koje postižu naši sportisti se mogu smatrati čudom, uglavom uz malu ili nikakvu podršku države i bez ikakvog sistema iza njih. Nažalost ulaganje u sport nam se ogleda u fotografisanju ili dodjeli jednokratne nagrade nakon ostvarenog rezultata.

Iako ste mladi, ipak imate dovoljno iskustva, uostalom vi ste viceprvak svijeta, pa nam za kraj reci kakva bi bila Vaša poruka mladim karatistima?

Moja poruka je da vjeruju u sebe, u ono što rade i da uvijek pokušavaju sebe da izgrađuju u bolju i kompletniju osobu. Najlakše je gledati loše strane i okolnosti u kojim živimo a koje su daleko od savršenih, međutim nakon svega uspjeh je još ljepši i slađi.

Gallery Media