Ustani rano, spremi doručak za sve, probudi djecu, sačekaj da jedu, operi za njima, spremi se za posao, vrati se sa posla, pokupi djecu iz škole, vodi ih na vannastavne aktivnosti, ribaj stan, kuhaj ručak, spremaj večeru, usisaj, uključi veš-mašinu, prostri veš, popeglaj veš, spremi šta će djeca obući… I ovo nije kraj spiska…

Djeluje da rad kod kuće nije zaista rad, ali tek kada probate da obavite sve što se mora obaviti da bi domaćinstvo funkcionisalo, postajemo svjesni koju količinu rada to, zapravo, podrazumijeva.

I to je vrsta rada koja se uglavnom svodi na žene. Živimo u takvom društvu gdje muškarci ženi “pomažu”. U tome je problem, oni pružaju pomoć, kao da kuća nije i njihova, već imaju dobru volju da urade nešto što ne moraju. I čak i kad pomažu, opet je žena menadžer poslova koji treba da se odrade, pa određuje kad treba da se operu sudovi, napravi ručak i sve druge obaveze u vezi sa održavanjem domaćinstva.

Neplaćeni rad je najbitnija vrsta rada koja drži porodicu na nogama i zaista je apsurd što nije plaćen.

Hajde da vidimo kako to izgleda iz perspektive jedne žene.

Zamisli da živiš sa dečkom, mužem, roditeljima i da sav posao u kući obavlja ženski dio porodice? Najgore od svega je što to ne mora da se zamišlja, jer je to naša realnost. U većini domaćinstava neplaćeni rad obavljaju žene.

Žene koje su domaćice društvo posmatra kao “one koje ne žele da rade”, dok one sve svoje vrijeme posvećuju odgoju djece i sređivanju kuće. A žene koje imaju posao nemaju manje tereta, nego ih ista stvar čeka kad se vrate kući.

Djevojčice su odmalena vaspitavane tako da njihova vrijednost zavisi od toga koliko su korisne drugima, da li su dobre ćerke, žene ili majke. Bitno je da budu dobre drugima, da rade ono što treba da se radi, a kućni poslovi se zovu “ženski poslovi”. Suprotno tome, “muški poslovi” se svode na fizikalisanje i majstorisanje po kući, odnosno na poslove koji se ne obavljaju svakodnevno, nego po potrebi

U redu je da žena zašrafi ormar i koristi bušilicu, u redu je da muškarac usisa i opere sudove. Oboje su sasvim sposobni sve da obavljaju. I to nisu ženski ili muški poslovi, to su vještine koje su neophodne za život. Nije u redu da od žene očekujete da mora da kuha i riba samo zato što je žena, i nije u redu da ona obavlja većinu neplaćenog rada.

Dovoljna je činjenica to što su žene generalno manje plaćene u odnosu na muškarce – to je sasvim druga tema, a na to treba dodati i to da je veliki dio ženskog rada nevidljiv i neplaćen. I to je rad koji se mora obavljati.

Šta je tu potrebno promijeniti? Potrebno je da muškarci uvide da od svoje partnerke ne treba da očekuju da podiže njihove čarape sa poda, da im sprema hranu ili da bilo šta uradi za njih. Nije poenta u tome da joj pomognu, nego da sami očiste, oribaju, usisaju, operu i da za to ne očekuju pohvalu.

IZVOR:Wannabemagazine.com
Jovana Petković