Mislili smo da nas u Bosni i Hercegovini ne može više ništa iznenaditi i da smo već odavno sve vidjeli, ali nas nekako i dalje ljudi u ovoj državi uspiju uvjeriti u suprotno.
Na mjestu gdje je trebao biti otvoren muzej posvećen Maku Dizdaru, otvoren je nargila bar.
Koliko cijenimo uspješne ljude i legende, čiju historiju treba da njegujemo i ne damo zaboravu? Očigledno, ni malo! Sramnim činom otvaranjem nargila bara umjesto muzeja posvećenom Maku Dizdaru, jednom od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika, još jednom smo dotakli dno.
Sarajevo kao grad koji je poznat po svojoj historiji i kulturi, pretvorio se u grad u kojem jedino što cijenimo je otvaranje i posjećivanje nargila barova.
Nezadovoljstvo ovim sramotnim činom, istakao je i Gorčin Dizdar, unuk čuvenog pjesnika, čiju izjavu prenosimo u cjelosti.
“Prošlo je pet godina otkada su, povodom obilježavanja 100. godišnjice rođenja Maka Dizdara, Fondacija Mak Dizdar i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti pokrenuli inicijativu za uspostavljanje Makove hiže ili Muzeja Maka Dizdara u tada, barem oficijelno, upražnjenom prostoru nekadašnje galerije „E“ u Malim dairama na Baščaršiji, u kući u kojoj je, kako prigodničarski volimo reći, naš najveći pjesnik proveo značajan dio života.
„Prvi u Bošnjaka“ tada je javno obećao podršku nadležnih institucija (iako ga za to niko nije ni pitao), dok je načelnik Općine Stari Grad također obećao svoju pomoć. Sve je to završilo – poneko se možda i sjeća – sasvim neslavno: iz Predsjedništva je stigla obavijest da je predsjednik nakon brojnih urgencija da konačno ispuni svoje obećanje cijelom ovom projektu „dao minus“ (čitaj: ne interesuje ga), dok je Općina Stari Grad ignorisala brojne dopise, uključujući i peticiju koju je potpisalo preko 1000 građana. Posljednjih dana ova dugogodišnja drama dobila je i novi, čak i tragikomičnim uslovima savremene Bosne i Hercegovine neočekivan čin: u spomenutom prostoru otvoren je „hookah lounge“ originalnog i promišljenog naziva „Mak“.
Čitavo jutro pokušavam artikulisati misli povodom ove barbarske, autodestruktivne, šibicarske odluke Općine Stari Grad, ali i dalje osjetim samo nejasnu mučninu u stomaku. Šta reći? Da li bi se i najgori neprijatelj Makova djela i bosanskohercegovačke kulture usudio uraditi nešto ovako? Da li je ovo išta bolje od ratnih ustaških vlasti koje su u Stocu izrešetale Makovu bistu i bacile je u Bregavu? Od navodnih spletki sprskih nacionalista koje su dovele do Makove prerane smrti nad montiranim pismom deložacije iz vlastitog stana? Ne znam. Jedino što znam je da se osjećam sasvim nemoćno pred ovom najezdom primitivizma i pijačarskog mentaliteta koji je na najboljem putu da uništi i posljednje tragove društva u kakvom sam vjerovao da živim i za koje sam smatrao da se vrijedi boriti. (PS: Da zlo bude veće, cjelokupan predivni prostor Malih daira, šarmantnog čaršijskog trgića nadomak Sebilja, odavno je uništen silnim nargila barovima i posljednjom arhitektonskom „intervencijom“, zastakljenom terasom koja je zauzela gotovo pola njegove površine)”
