Godina je 2022.
Vijesti o rekordno visokim temperaturama, požarima širom svijeta, otapanju glečera i nestanku mnogobrojnih životinjih vrsta postale su naša svakodnevica. Pomnožite ovo sa brzinom kojom se takve vijesti šire i dobićete u najmanju ruku, kolektivnu zabrinutost. Ta briga ima ime: zove se ekološka anksioznost i predstavlja čitav spektar emocionalnih odgovora na klimatske promjene. Jedan od tih odgovora tiče se odluke o potomstvu od kog sve više mladih odustaje usljed klimatske krize.
Svima nam je jasan uticaj klimatskih promjena na naš fizički svijet, ali šta je sa onim nevidljivim, unutrašnjim? Četiri godine nakon australijskih suša 2000-ih, kada se jasno moglo vidjeti kako se priroda drastično mijenja i kako to utiče na ljude, Glenn Albrecht, ekolog iz Škole za život i životnu sredinu na Univerzitetu Newcastle u Australiji, skovao je termin “solastagija”. On je to objasnio kao osjećaj gubitka, nemira i zabrinutosti koji osjećaju pojedinci kada je njihovo mjesto života napadnuto što za posljedicu ima anksioznost, napade panike i depresiju.
U istraživanju je učestvovalo 10000 mladih ispitanika iz Brazila, Australije, Finske, Indije, Francuske, Nigerije, Filipina, Portugala, Velike Britanije i SAD-a, a istraživanje je platila neprofitna organizacija, Avaaz, od 2007. poznata po promovisanju aktivizma na polju klimatskih promjena, ljudskih i prava životinja, korupcije i siromaštva. Pored toga, ekološka kriza nikoga i nijedan kutak planete nije ostavila netaknutim. Anksioznost povodom potomstva itekako nailazi na osudu i nerazumjevanje iako se svijet kakav poznajemo rapidno mijenja i trenutno se borimo sa problemima nove generacije čiji će ishod u mnogome uticati na one nadolazeće, što opravdava nedoumice po pitanju želje za potomstvom, kao uostalom i svake druge.
I zaista, ako je pregršt problema današnjice uzorokovan upravo prenaseljenošću, zar to nije neki od odgovora na krizu? Da, neki će vjerovatno reći da je ovakav pogled na svijet naopak, histeričan ili pogrešan. Ali sve i da nema krize, apsolutno svako ima pravo da bira shodno svom unutrašnjem osjećaju, bio on želja za usvajanjem, rađanjem ili odsustvo želje za potomstvom. Svako od nas treba duboko da preispita tu potrebu ili nemanje iste (pošto i jedno i drugo svako ljudsko biće osjeća na različitom nivou), odnose ljubavi i ega i posljedica naših odluka, pod bilo kakvim spoljnim uticajima da se nalazimo, a posebno sada. I najbitnije, imamo pravo da se ne priklonimo niti jednoj grupi – to je zapravo naše ultimativno pravo, u ovom svijetu koji nas uporno tjera da biramo strane. Imamo pravo da ne znamo, istražujemo, saznajemo i pustimo vrijeme da nas usmjerava, a da u tom procesu ne budemo tačka osude, jer se ne osjećamo onako kako “bi trebalo”. Vjerujem da je eko-anksioznost po pitanju potomstva nova stigma koju treba što prije da skinemo, ako zaista težimo nekakvoj svjetlijoj budućnosti.
Početkom 2020. godine je 1000 kliničkih psihologa potpisalo otvoreno pismo na temu akutne traume na globalnom nivou. Više od polovine psihologa koji rade sa adolescentima u Engleskoj primjećuje kod njih anksioznost po pitanju ekološke krize, a ono što prevashodno preporučuju jeste da pokušamo da potvrdimo osobama koje se ovako osjećaju da je to sasvim u redu, kao i to da konkretna akcija u ekološkom smjeru može da smanji taj osećaj uznemirenosti.
Postoje napori da se stvari mijenjaju na bolje, a kada se osvrnemo na činjenicu da je Greta Thunberg, šesnaestogodišnja devojčica na ovom polju učinila više nego vlade svih država svijeta zajedno, to ipak uliva nadu da se stvari mogu promjeniti na bolje i da ne idemo putem sunovrata. Ipak, ne možemo znati. Niko od nas ne može znati. Ali prij nego što uperimo prst jedni u druge i osudimo tuđe izbore, trebalo bi da se naštelujemo na slušanje i makar za početak pokušamo da razumijemo. Eko-anksioznost, strah za budućnost i potomstvo su prisutni i itekako osnovani, a pomenuta istraživanja bi trebalo da budu samo začetak dijaloga na ovu temu.
IZVOR: BURO247.rs
